Prije više od deset godina, Refika Kosovac je došla u ured MI-BOSPO-a, po preporuci svoje sestre, dugogodišnje klijentice, tražeći način kako da kupi kuću. Refika i njen suprug Nermin, u tom momentu nisu bili zaposleni ali se nisu plašili zaduživanja i imali su plan. Aplicirali su za finansijska sredstva kako bi kupili traktor, bolji od onog kojeg su već imali, a pomoću kojeg će zaraditi novac za kupovinu kuće. Svaki naredni kredit ulagali su u posao a posao je donosio prihode domaćinstvu.
'Ništa ja ne bih mogla bez vas, vi ste jedini koj su me podržali, vaša službenica je prepoznala da ja hoću raditi, a raditi znam', nekoliko puta tokom razgovora nam je ponovila.
Po sklapanju braka, Refika i Nermin su živjeli od jedne plate koju je Nermin zarađivao u privatnoj firmi za koju je radio. Nakon što su dobili prvog sina, Nermin napušta posao, suočava se sa svakodnevnim pritiscima okoline da donosi nerazumnu odluku, te odlučuje da podrži ideju svoje supruge da vlastitim radom svojoj porodici osigura bolju budućnost.
A ideja Refike Kosovac bila je da jedan mali, stari traktor iskoriste kako bi tržištu ponudili usluge za kojima je bila potražnja. I tako su krenuli, prodaja drva, obrađivanje zemljišta, a uz to prodaja mlijeka i mliječnih preradjevina od nekoliko krava koje su vremenom kupili.
'Mnogo više smo zarađivali nego kada je Nermin radio, ali mnogo više smo i radili. Nisam se ja nikada plašila rada, ne priznajem podjelu na muške i ženske poslove, sve dok se posao treba uraditi a nema ko drugi', govori nam Refika a Nermin dodaje 'Teško je povjerovati koliko i šta je sve moja Refika radila'.
Iako su bili zadovoljni, mnogo stekli, kupili kuću, manju, potom i veću, izgradili pomoćne objekte, modernizirali proces rada kupujući mašine, jednu rečenicu Refika nalazi presudnom za bolji život koji je uslijedio.
'Jednog sam dana rekla Nerminu da bih ja mogla možda početi raditi negdje, djeca su već bila dovoljno velika da mogu duže odsustvovati iz kuće. Na preporuku jednog prijatelja otišla sam na razgovor za posao kod vlasnika jedne manje firme. A on mi je rekao 'ne zapošljavam nikoga ko ima barem jedan dunum zemlje, taj može zaraditi sam sebi'. Nije mi dao posao, a danas mu mogu samo zahvaliti na tome,' iskrena je Refika.
Ova rečenica ju je natjerala na razmišljanje a poduzetničkom duhu ove vrijedne žene nije dugo trebalo da realizuje novu ideju – plasteničku proizvodnju. Počela je sa jednim manjim, danas ima dva, a u planu i još jedan veliki plastenik. Sve što proizvede proda na kućnom pragu, kvalitet je prepoznat na tržištu.
'Mnogo smo radili, ali mnogo smo i stekli, danas su djeca odrasla, imaju svoje živote, iako nam uvijek pomažu, i sada sam odlučila da odmorim, ne radim više koliko sam ranije, sada hoću i da uživam'.
Bez obzira na teške dane sa kojima su se suočavali, vedrinu i optimizam članovi ove porodice nikad nisu izgubili a mi smo ponosni što smo dio uspjeha kojeg su ostvarili ovi divni ljudi.
